Nastanak dijamanta

Riječ dijamant ima korijen u grčkoj izrazu adamas – neuništivi. Dijamant je najtvrđi

materijal na svijetu. Premda je njegova presudna pojava jedinstvena, sastavljen je od najraširenijeg građevnog elementa u prirodi – ugljika. Atomi ugljika su spojeni kratkim čvrstim vezama u kockastoj kristalnoj mreži (strukturi). Kristalizacija se vrši u ekstremnim uvjetima, gdje pritisak (tlak) prelazi 70 000 kilograma na centimetar kvadratni i temperatura je viša od 1300 stupnjeva Celzijusa, što odgovara uvjetima u dubinama cca 100 – 200 kilometara pod zemljinom površinom. Zahvaljujući svojoj tvrdoći dijamant može putovati kroz zemljinu koru na površinu, kamo je potiskivan vulkanskim slojem u koji je usađen. Dva tipa tog materijala nazivaju se kimberlit i lamproit, jedan od drugog se gotovo ne razlikuju.

Prvobitnim mjestom pojave dijamanata su ležišta magnetskog porijekla. tzv. primarna ležišta, gdje su dijamanti rasprostranjeni kao akcesorski minerali u veoma tamnim slojevima koji potječu iz površinskog dijela zemljine kore. Ti gornji dijelovi se nazivaju kimbrlity (kimberlit ili plavi sloj prema mjestu Kimberley u Južnoafričkoj Republici). Na površinu zemlje javljaju se u obliku ogromnih kamenitih "dimnjaka". U slučaju kimberlitovih dimnjaka pak dolazi do sužavanja u smjeru do dubine, zato se često govori o obliku kimberlita kao « obliku mrkve». Niti izdaleka nisu svi kimberliti bogati dijamantima. Neki nemaju dijamanata uopće, drugi u koncentratima koji onemogućavaju ekonomičnu eksploataciju.U primarnim nalazištima je uvijek više zemlje, ali zato su uvijek prelijepog kristalnog oblika jer nisu trebali prolaziti mehanički naporan put do sekundarnih nalazišta.

Negdje dolazi do oslobađanja dijamanata iz kimberlita ili lamproita prilikom erozija ili utjecajem vode ili vjetra. Svi slojevi na zemljinoj površini, bez iznimke, podliježu djelovanju vjetra i eroziji, prije svega zbog djelovanja vremenskih uvjeta. Naročito kiša zajedno sa promjenama dnevne i noćne temperature rastvaraju gornje slojeve zemljine kore. Tamni minerali se brzo rastvaraju i stvara se žuta ruda ( u nalazištima dijamanata nazivana kao «žuta zemlja»). Tekuća voda ju pak zajedno sa dijamantima odnosi u rijeke, gdje dijamanti, zahvaljujući svojoj većoj težini padaju na dno riječnog korita ili nastavljaju dalje do ušća rijeka i obala oceana. U određenim mjestima (npr. meandrima vodnih tokova) njihova koncentracija se povećava i nastaju tzv. sekundarna ležišta.

Procjenjuje se da kimberliti nađeni u Africi potječu iz vremena od prije 70 – 150 miliona godina, kada je u zemljinoj kori nastala ogromna pukotina koja je prouzrokovala odvajanje kontinenata.

Od kada postoji interes za dijamante se razvilo mnogo načina kako ovo posebno kamenje nalaziti. Te metode se neprestano specijaliziraju i koriste i klasične i najmodernije tehnologije. Mjesta mogučih pronalazaka dijamanata se proučavaju iz zraka ili direktno na terenu – traženjem minerala, koji se nalaze u blizini kimberlitu, u „dijamantnim dimnjacima“. Ovakva istraživanja su dugotrajna i financijski dosta zahtjevna. Zato se provodi sistematski i može trajati i nekoliko godina. Najviše su pretraživana područja Sibira, Finske, Venezuele, Bolivije, Grenlanda, Australije, Kine i Kanade.